TAJNA SLUZBA SASAVE U AKCIJI
Sasava u raljama zivota
Arhiva
« » tra 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Dnevnik.hr
http://drlesar.bloger.hr/
stranka rada
OOobna stranica D. Lesara
PRISTUPNICA LABURISTA
http://ht.ly/7jYZi
TV nettelevizor
blog alat
Jezici
Gadgets powered by Google
Baner

Baner-sasava


PREPORUKA
Brojač posjeta
604284
vrijeme
 
 
online

Free web Counter Log Counter powered by  http://www.myusersonline.com
 
Drlesar
EU
Blog
utorak, siječanj 3, 2012

Šokantna istina o tijeku propasti EU

https://www.youtube.com/watch?v=1ynIDmUAvRA&feature=player_embedded

ili jos bolje!!!

http://www.youtube.com/watch?v=T2AjuEN1gS4

 

Deset najvećih uspjeha Europske unije

...............................................................................................................................................

Građanke i građani Hrvatske uskoro će na referendumu imati prilike odlučiti žele li živjeti u Europskoj uniji. Što bi morali znati o toj političkoj asocijaciji kako bi mogli donijeti „informiranu“ odluku? Istražimo zajedno najveća postignuća Europske unije!







31. prosinca 2011. — Autor: Redakcija

Europska se unija tijekom vremena uspješno transformirala u nedemokratsku neoliberalnu saveznu državu, carstvo koje postoji kako bi omogućilo ogromne profite korporatistima, a „stezanje remena“ i „bolne rezove“ najsiromašnijima. Unija uspješno potkopava temelje suvremene demokracije i proždire nacionalne suverenitete. Koji su još „uspjesi“ ostvareni na ponos i slavu Europske unije? Ima ih mnogo, a za vas smo izdvojili deset najspektakularnijih.




1. — Europska unija uspješno se iz ekonomske zajednice država transformirala u politički savez, a da narode zemalja-članica nitko ništa nije pitao

Europska unija uspješno se iz Europske zajednice za ugljen i čelik (EZUČ) transformirala, preko ekonomske zajednice (EEZ), u političku uniju – nedemokratsku neoliberalnu proturadničku saveznu državu, čime su njene zemlje članice postale tek puke administrativne jedinice u paukovoj mreži briselske birokracije.




Europa se mijenjala polako i  postupno: od zajednice za ugljen i čelik, preko ekonomske zajednice, do ustoličenja nove federacije!

Europa se transformirala postupno: od zajednice za ugljen i čelik, preko ekonomske zajednice, do ustoličenja nove federacije! EU je tijekom vremena prošla kroz goleme promjene, ali napreduje korak po korak. Manipulatori znaju da, kad bi od ljudi zatražili da jednim skokom prebace suverenitet nacionalnih država na unijsku (a potom i svjetsku) vladu i preko noći uplove u totalitarnu policijsku državu, čak bi se i najlakovjerniji zapitali što se to zbiva.

Stoga (zasad, vrlo uspješno) prodaju Europljanima niz prijelaznih faza kako bi lakše podnijeli takve kopernikanske obrate.

Niz prijelaznih faza podmeću kao nepovezane događaje, sve do ostvarenja njihova konačnog cilja. Kao da nekoga stavite u kadu hladne vode i polako je zagrijavate dok ne postane kipuća. Računaju da ćemo, kad shvatimo što je posrijedi, biti već kuhani. 

Jean Monnet, jedan od „otaca Europe“ (i kralj konjaka) još 1952. pisao je o tome: „Europske nacije treba voditi ka jednoj naddržavi, ali tako da njihovi narodi ne znaju niti razumiju što se događa. To se može postići nizom koraka, od kojih će svaki imati tobožnju ekonomsku svrhu, ali koji će naposljetku i nepovratno dovesti do europske federacije.“

Propast gospodarstava europskih zemalja koja se odvija pred našim očima zapravo je samo „problem“ koji treba izazvati primjerenu „reakciju“ naroda („Nešto se mora učiniti!“), kako bi oni koji su problem i izazvali ponudili odgovarajuće „rješenje“. To je jednostavna jednadžba: „problem—reakcija—rješenje“.

A „rješenje“ koje se nudi čuli smo iz usta Jose Manuela Barrosa, predsjednika Europske komisije: „Ovo je borba za ono što Europa predstavlja u svijetu. Ovo je borba za samu europsku integraciju. Suočeni smo s najozbiljnijim izazovom generacije. Sada nam treba nov, ujedinjujuć impuls, novi federalistički moment — nemojmo se plašiti izreći tu riječ.“

Od svog početka do danas Unija se jako promijenila. Unija danas ima jako malo toga zajedničkog s onom zajednicom kakva je nekad bila. Jesu li u zemljama-članicama koje su prije takve transformacije pristupile Uniji provedeni referendumi da se vidi želi li narod i dalje ostati u Uniji? Ne. Narod šuti, pa oligarhija valjda misli da se slaže. No, to je vrlo upitno. Po najnovijim istraživanjima čak polovica Britanaca bi rado da njihova zemlja istupi iz Unije, tek 32% vjeruje kako je članstvo u Uniji pozitivno za Ujedinjeno Kraljevstvo. Prije zaoštravanja krize i dolaska neizabranog gubernatora Montija, 63% Talijana željelo je da njihova zemlja odmah napusti Uniju. Kad bi se sad u svim zemljama-članicama proveo referendum o ostanku ili izlasku iz EU, Europska bi se unija jamačno jako smanjila.

Od početka su, međutim, manipulatori imali na umu cilj koji su sada doveli u završnu fazu: transformaciju Europe u gigantsku neoliberalnu federaciju. Temeljna ideja Schumanova plana (R. Schuman bio je još jedan od „otaca Europe“, a za vrijeme II. svjetskog rata i ministar u Petainovoj kolaboracionističkoj vladi) iznijeta je u knjizi M. i S. Bromberger “Jean Monnet i Sjedinjene Europske Države”(str. 123):  “Doći će dan kada će vlade biti primorane priznati kako je objedinjena Europa gotova činjenica, a da neće imati nikakvog utjecaja pri uspostavi njenih temeljnih načela. Tada će sve te autonomne institucije samo trebati spojiti u jednu saveznu administraciju i proglasiti Savezne Europske Države.”

Lisabonski ugovor, temeljni akt Unije, jedan je od uspješnih koraka Europske unije upravo u tom smjeru. Lisabonski je ugovor, zapravo, propali Ustav Europe pod drugim imenom, put zaobilaženja referenduma (jer je za takav ugovor dovoljna ratifikacija u nacionalnim parlamentima) i jasan dokaz da se eurokrati boje ljudi koje bi trebali zastupati.

Kako je došlo do Lisabona? Dana 29. listopada 2004. predstavnici zemalja članica potpisuju u Rimu ugovor kojim se uspostavlja Ustav Europe (kojeg je napisao Valéry Marie René Georges Giscard d’Estaing, bivši francuski predsjednik i vrlo eminentni član Družbe Bilderberg), ali Francuska i Nizozemska 2005. na referendumu odbacuju ugovor o Ustavu. Zato 2007. Unija organizira potpisivanje “Lisabonskog sporazuma”. Europska se unija dosljedno pridržava pravila: “ako ne možeš ući kroz vrata, pokušaj kroz prozor!” Lisabonski je ugovor povratak na scenu propalog Ustava Europe, i to, kako je lijepo pojasnila Angela Merkel, “korištenjem različite terminologije bez mijenjanja zakonskog sadržaja”. Dakle, čista prevara.

No je li Lisabonski ugovor stvarno Ustav Europe pod drugim imenom? Kada ga se prelista, vidi se da on, među ostalim, odobrava cijelu sudsku praksu Europskog suda u Luksemburgu, pa tako i presude koje objašnjavaju da je europski zakonski sustav zapravo ustavni sustav (prva je presuda iz 1986., a od 1991. Sud to otvoreno izjavljuje). Tako da nema dvojbe: Europska je unija nedemokratsko federalno carstvo sa sakatim parlamentom i Ustavom koji se zove Lisabonski ugovor. I to je to.

Od 2007.-2009. Lisabonski ugovor ratificiraju parlamenti 26 zemalja-članica, ali ga 2008. Irska na referendumu odbacuje. Samo u Irskoj je predviđen referendum (jer to predviđa irski zakon), a ostale građane EU nije se uopće ništa pitalo! Tko zna kako bi oni glasali! Referendum u Irskoj ponavlja se 2009. i ovaj put uspijeva. Nastavlja se federalizacija Europe s jedne, i uzurpacija nacionalnih suvereniteta s druge strane.




2. — Europska unija uspješno potkopava temelje suvremene demokracije

Unija je transformacijom „korak-po-korak“ uspjela izgraditi sustav koji joj savršeno odgovara. Budući da sudjeluje u izgradnji svijeta u kojoj je svrha kapitala profit korporatista, a ne dobrobit naroda, posve je razumljivo da je izgradila posve netransparentan, do krajnosti birokratiziran i, dakako, krajnje nedemokratski sustav.  




Budući da Parlament samostalno ne donosi zakone, parlamentarni zastupnici mogu samo raspravljati o već predloženim zakonima i davati svoje mišljenje o njima, zastupajući pritom stavove nadnacionalnih europskih partija kojima pripadaju, a ne države iz kojih dolaze. Za to vrijeme saveznom državom upravlja neizabrani diktatorski komitet - Europska komisija 

Šefovi država, državni poglavari ili predsjednici vlada zemalja članica čine Europsko vijeće, koje do Lisabonskog ugovora nije bilo institucija EU stricto sensu. Predsjedava mu Predsjednik s mandatom od 30 mjeseci i mogućnošću jednog reizbora. On predstavlja EU u međunarodnim odnosima. 

Vijeće EU (koje se kojiput zove i Vijeće ministara) čini 27 ministara vlada. Ono ima temeljnu ulogu u ekonomskoj, vanjskoj i sigurnosnoj politici. Većinsko glasanje umjesto jednoglasnog bit će sve češća pojava. EU ima i ministra vanjskih poslova pod nazivom Visoki predstavnik za vanjsku i sigurnosnu politiku (ujedno potpredsjednik Komisije), koju dužnost trenutno obnaša socijalistička barunica Catherine Margaret Ashton. 

EU ima još čitav niz institucija - središnju banku, investicijsku banku, ombudsman, sud revizora, odbor regija, gospodarski i socijalni odbor...

Europsko vijeće, uz potvrdu Parlamenta, odabire predsjednika Europske komisije, on sam (uz suglasnost Vijeća EU) odabire članove Europske komisije, a onda Vijeće imenuje Komisiju po potvrdi Parlamenta. Puno uključenih tijela, no uz malo lobiranja predsjednik Komisije zapravo postavlja Komisiju kakvu hoće.  

Europsko vijeće, uz potvrdu Parlamenta, odabire predsjednika Europske komisije, on sam (uz suglasnost Vijeća EU) odabire članove Europske komisije, a onda Vijeće imenuje Komisiju po potvrdi Parlamenta. Puno uključenih tijela, no uz malo lobiranja predsjednik Komisije zapravo postavlja Komisiju kakvu hoće. Samo Komisija predlaže zakone, provodi politiku, proračun, upravlja programima, predstavlja Europsku uniju u međunarodnim pregovorima. Iako je provedba europskog zakonodavstva u pravilu prepuštena zemljama članicama, Komisija može donositi i provedbene akte. Predsjednik Europske komisije, komesar nad komesarima, trenutno je José Manuel Durão Barroso, veliki meštar svih procedura.

Svakom članu Komisije pripada jedan ili više resora Komisije, koji se nazivaju općim upravama ili generalnim direktoratima. Na čelu svake opće uprave nalazi se generalni direktor, a svaka se opća uprava dijeli na uprave (ili direktorate) kojima su na čelu direktori. Posebne jedinice čine pravna i prevoditeljska služba Komisije. Pravi birokratski labirint.

Parlament “predstavlja građane” ali, začudo, ne donosi zakone niti ima moć predlaganja zakona! Tek Lisabonskim ugovorom svoje ovlasti Vijeće ministara (koje zapravo donosi zakone) počinje pomalo dijeliti s Parlamentom. To se zove “suodlučivanje”.

Parlamentarni zastupnici mogu samo raspravljati o već predloženim zakonima i davati svoje mišljenje o njima, zastupajući pritom stavove nadnacionalnih europskih partija kojima pripadaju. U tom parlamentu Hrvatska bi, uđe li u Uniju, imala 12 zastupnika, što u ukupnom broju od 736 članova čini 1,6% zastupnika, a što je manje od prosječne statističke pogreške. Utjecaj naše zemlje bio bi, dakle, nikakav, ali to ionako nije pretjerano važno, budući da parlament ionako ne donosi zakone.

Unija ima vođu, Predsjednika Europskog vijeća. Tog šefa pola milijarde Europljana ne bira narod, njega postavlja Europsko vijeće. Ova je funkcija, uz nevjerojatnu osobitost Europskog parlamenta da samostalno ne donosi zakone i sklonost Europske komisije da se ponaša poput sovjetskog politbiroa, jamačno jedna od najnedemokratskijih institucija na svijetu.

Predsjednik Europskog vijeća, između ostalih ovlasti propisanih člankom 15. Ugovora o Europskoj uniji predstavlja EU u međunarodnim odnosima. Drugim riječima, građane Europe predstavlja netko koga oni nisu izabrali. Prvi Predsjednik Vijeća - dotad na europskom nivou uglavnom nepoznati flamanski aparatčik Herman Van Rompuy, stupio je na dužnost 1. prosinca 2009. godine. Njegova je mjesečna plaća (preračunato) 234.480,30 kuna. 




3. — Političari zemalja-članica u institucijama Europske unije ne zastupaju građane zemalja iz kojih dolaze, nego Europsku uniju

Europski su komesari pravi vladari Unije. Komisija je posve nadnacionalna, a članove Komisije se obvezuje da u svom djelovanju ne predstavljaju zemlje iz kojih dolaze, tj. kojih su državljani, da ne primaju instrukcije od svojih vlada ni od drugih institucija Unije, već da djeluju isključivo u interesu Unije.  




Uvijek kada izvršnu vlast prestane kontrolirati volja naroda – demokracija se pretvara u diktaturu! Unijski su birokrati istinski neprijatelji svake slobode i demokracije

Prema tome, ni tu Hrvatska ne bi mogla ostvariti nikakav utjecaj, iako bi u tom „motoru EU“ imala svoga predstavnika (a on plaću od 23.000 eura). 

Ni  zastupnici u Europskom parlamentu ne predstavljaju svoje države iz kojih dolaze, već su organizirani u europske političke skupine (stranke).  Domaće stranke članice su unijskih stranaka, pa su svi naši političari zapravo unijski političari. Eventualnim ulaskom Hrvatske u Uniju domaći se kvislinški unionisti (ne i narod) doista „vraćaju kući“. Ali, ako bi oni u unijskim institucijama zastupali interese nadnacionalnih unijskih partija kojima pripadaju, tko bi zastupao nas?

Komisija je vrlo važna, jer jedina smije predložiti zakone, a na vrlo se osebujan način (putem „obavijesti“ Vijeću i „mišljenja“ Parlamentu) brine da ti zakoni budu i doneseni. Zakone za Komisiju stvara ogroman broj radnih grupa birokrata za koje nitko ne glasa i nitko ne zna tko su. Zakoni EU (kao zakoni svih federalnih tvorevina) imaju apsolutni primat nad zakonima zemalja članica. 

Komisija je vrlo važna, jer jedina smije predložiti zakone, a na vrlo se osebujan način (putem „obavijesti“ Vijeću i „mišljenja“ Parlamentu) brine da ti zakoni budu i doneseni. Zakone za Komisiju stvara ogroman broj radnih grupa birokrata za koje nitko ne glasa i nitko ne zna tko su. Zakoni EU (kao zakoni svih federalnih tvorevina) imaju apsolutni primat nad zakonima zemalja članica. Ako je nacionalni zakon drukčiji, automatski se primjenjuje unijski zakon (“doktrina supremacije” EU prava). Pritom nacionalni sud ne smije čekati ili tražiti da se o sukladnosti norme nacionalnog prava s europskim pravom izjasni neko drugo nacionalno tijelo (npr. ustavni sud), već mora samostalno izuzeti nacionalnu normu iz primjene. 

Vijeće EU je zapravo kvazi-institucija, no tu ima i ljudi koji bi trebali biti stručnjaci u svom području. Zato je bizarno da ni to Vijeće ne može predložiti neki zakon. Vijeće je regulatorno tijelo EU i „suodlučuje“ u zakonodavnom postupku s Parlamentom, ali u nekim područjima ima i samostalnu zakonodavnu ovlast,  uz obvezu savjetovanja Parlamenta. U okviru zajedničke vanjske i sigurnosne politike Vijeće odlučuje samostalno. 

Koliko li je europska “demokracija” različita od uobičajenih demokratskih zasada u nas i u svijetu! Primjerice, prema čl. 84. Ustava RH pravo predlagati zakone ima svaki zastupnik, klubovi zastupnika i radna tijela Hrvatskoga sabora te Vlada Republike Hrvatske. Toga u EU nema. Nitko ne ide u Europski parlament s nekim svojim prijedlogom, jer i ne može ništa predložiti, nego samo debatira o prijedlozima podastrtim od strane neizabranih komesara. 

Umjesto demokratske parlamentarne procedure, komesari koji čine Europsku komisiju sastaju se bez nazočnosti medija iza zatvorenih vrata (dakle u tajnosti) kako bi donosili direktive. Direktiva nije demokratski zakon ili akt, nego instrukcija gospodara Europe o tome kako se trebamo ponašati, a komesari su ljudi koje se ne može pozvati na odgovornost, ne može ih se ispitivati, propitivati njihove odluke, ne može ih se ukloniti niti smijeniti. Jer Komisija je tijelo koje se ne bira. A jedino tijelo koje se bira (parlament) ima, kako smo vidjeli, sasvim minornu ulogu. 

Ne zaboravimo: uvijek kada izvršnu vlast prestane kontrolirati volja naroda – demokracija se pretvara u diktaturu! Unijski su birokrati istinski neprijatelji svake slobode i demokracije. 




4. — Unija  u zemljama članicama uspješno stvara kvislinge i kolaboracioniste, koji zbog vlastitog probitka djeluju u njenu korist 

Nije čudo da je Unija jako popularna među članovima političke elite pojedinih njenih zemalja-članica, kao i među njihovim pripuzima – eurokolaboracionistima i ostalim oportunistima iz svih mogućih područja: gospodarstva, medija, pa čak i akademske zajednice.  




Građani Europe moraju financirati ogromnu vojsku Uniji lojalnih eurokrata. A oni nipošto nisu jeftini. Postati unijskim kvislingom nije nimalo časno, ali je zato vrlo unosno 

Treba znati da u Uniji ugovorni službenici koji su zaposleni na određeno vrijeme imaju plaću od 1847 do 6599 eura. Najniža početna plaća stalno zaposlenog asistenta iznosi 2654 eura, a uz to ima pravo i na 16 posto od plaće kao naknadu za život izvan svoje zemlje, te na još neke dodatke, primjerice, ako ima djecu. Najviša predviđena službenička plaća je 18.370 eura. Administratori počinju s 4349 eura. 

Političke su funkcije, na koje „pucaju“ pripadnici političke oligarhije, dakako još bolje plaćene. Članovi parlamenta imaju - bili nazočni na sjednicama ili ne - plaću od 7339 €! Uz to primaju i neoporezivu naknadu za troškove u iznosu od 3980 €! 

Dalje, tu je iznos od 284 € predviđen za dnevnice po danu zasjedanja (ili spavanja) u parlamentu, što uz 12 dana zasjedanja iznosi dodatnih 3408 € mjesečno! Kad to sve zbrojite radi se o prosječnoj europarlamentarskoj plaćici od 14.727 € mjesečno. Nije loše, nije loše! 

Glavni razlog zbog kojeg unionisti tako gorljivo zastupaju priključenje naše zemlje Europskoj uniji stoga nipošto nije neka „opća dobrobit“ naroda, nego njihov vlastiti probitak, čast, vlast, uspjeh, novac. EU  je pridobila i angažirala cjelokupnu političku vrhušku Hrvatske, koja marljivo radi na podupiranju njenih proturadničkih, nedemokratskih i ka isključivoj koristi korporativne elite usmjerenih ciljeva. Jadni pripadnici udružene hrvatske oligarhije kadšto ni ne shvaćaju da su zapravo i sami instrumentalizirani od eurokorporativne elite, koja ih koristi za ostvarenje vlastitih neoliberalnih ciljeva. Često su ti lokalni kvislinški političari neinformirani; ne poznaju pravo lice nedemokratske savezne države kojoj tako vjerno služe. Ali nema veze, riječ je o vrlo lukrativnom biznisu. Demokraciju, vladavinu prava i volju naroda Europska unija i njeni korifeji uspješno su žrtvovali na oltaru boga novca.

Unijska je gigantska birokratska kula dušu dala za uhljebljivanje brojnih (a opet tako poslušnih) kvislinških birokrata. Prema podacima službene EU-stranice europa.eu, samo Komisija zapošljava oko 38.000 ljudi. U Europskom parlamentu koji broji preko 700 zastupnika (a svaki zastupnik ima i svoje osoblje) radi još i oko 6000 ljudi u njegovu Generalnom sekretarijatu. U Generalnom sekretarijatu Vijeća EU radi preko 3500 djelatnika. Komisija ima jednu od najvećih prevodilačkih službi u svijetu, ondje radi oko 1750 lingvista i 600 pomoćnih djelatnika. Interpretacijska služba Komisije broji 600 zaposlenih prevoditelja, tim od 3000 honorarnih prevoditelja i 250 pomoćnih djelatnika. I tako dalje, i tako dalje... A građani Europe moraju financirati čitavu tu birokratsku vojsku. Želimo li im se pridružiti?




5. — Unija na čelo zemalja-članica mimo svih demokratskih procedura uspješno postavlja tehnokrate, na inicijativu i pod pokroviteljstvom Družbe Bilderberg 

Volja naroda nije baš najdraži politički saveznik Europske unije. Unijska oligarhija očito smatra narod u zemljama-članicama nesposobnim da odabere ono što je za nj najbolje. Ponekad je potrebno i brzo djelovati, pa bi dugotrajne demokratske procedure bile odviše duge, stoga Unija kad „nema vremena za demokraciju“ koristi nedemokratske prečice.  




Unija ulazi u postdemokratsku eru. Dakako da se tako važan cilj kao što je „transformacija bogatstva“ ne može prepustiti na milost i nemilost „neupućenim“ građanima i učiniti ga ovisnim o slobodnim izborima, transparentnoj zakonodavnoj proceduri i ostalim demokratskim tričarijama 

Najzorniji su primjeri postavljanje novih „tehnokratskih“ šefova vlada Italije i Grčke. 

Tu je volja naroda bila na tako eklatantan način isključena iz procesa imenovanja, da su neki kritičari postavljanje grčkog premijera Papademosa ismijali kao Pa-pa, demos (zbogom, narode)! 

Bez ikakvih izbora, bez puno priče, Unija ih je postavila za gubernatore ovih dviju europskih zemalja. 

„Tehnokrat“ Lucas Papademos tako je postao novi premijer Grčke, a „prijelaznu“ talijansku vladu vodi „tehnokrat“ Mario Monti. 

Oba su ova  pripadnika bankarske elite zapravo unijski kadrovi.

Papademos je bivši viceguverner Europske središnje banke, a Monti bivši europski komesar. Obojica su i članovi Trilateralne komisije, a Monti je uz to i istaknuti član Družbe Bilderberg, koja ovim putem napušta svoje dosadašnje „diskretno“ djelovanje i ulazi na europsku političku scenu na velika vrata. Italija i Grčka – počivale u miru.  

Nakon što je bivši grčki premijer pokušao (pa nije uspio) staviti na referendum uvjete iz „pregovora“ Grčke s EU i MMF-om o programima nesmiljene štednje na teret naroda, zamijenio ga je Papademos (koji je uz to što je bio potpredsjednik Europske središnje banke, bio i viši ekonomist pri Federalnim rezervama u Bostonu, guvener grčke banke,  gostojući predavač na Harvardu, a član je Trilaterlane komisije).

Imenovan je bez izbora i – gle čuda – odmah je, bez pitanja i referenduma, pristao uvesti sve što su EU i MMF tražili i tako stao uz Barrosa kad je ovaj naglasio da sve buduće grčke vlade moraju provoditi politiku takve štednje. Doista, čemu uopće izbori? 

„Diktat tržišta“ poslužio je kao „opravdanje“ sličnom scenariju u Italiji, koja je pala kao sljedeća žrtva Unije. Predsjednik EU Herman Van Rompuy, još jedan od istinskih neprijatelja slobode i demokracije, rekao je u Rimu da „ovoj zemlji trebaju reforme, a ne izbori“. Reče Rompi-Pompi i ostade živ. 

Tako je Italija, bez izbora, dobila „tehnokratskog“ Marija Montija za premijera, ministra gospodarstva i financija. Ah, čovjek je bankar, može on sve to. Tehnokrat Monti je, među ostalim, jedan od međunarodnih savjetnika Goldman Sachsa, čiji je bivši potpredsjednik Mario Draghi (šef Europske središnje banke) svesrdno radio na manipulaciji državama poput Grčke kako bi njihovim vladama pomagao u prikrivanju pravih dimenzija njihova duga sve dok ovaj ne dosegne fatalne razmjere. 

To je pravo lice Europske unije! Riječ je, zapravo, o jednoj od najvećih operacija prebacivanja bogatstva i političke moći u povijesti, operaciji koja se uzima narodu i predaje malobrojnoj „tehnokratskoj“ eliti neopterećenoj tradicionalnim vrijednostima poput javne odgovornosti i nekakvim banalnostima kao što su izbori. Europska unija je tehnokracija u kojoj moć više nije u rukama osoba izabranih od strane naroda, već u rukama birokrata (tehnokrata) iz Komisije i Europske središnje banke. 

Mnoge su nedemokratske prakse čak ukorijenjene u unijskim propisima. Očit primjer za takvu manipulaciju jest imenovanje unijskog predsjednika. Jer, predsjednika Europskog vijeća ne bira narod, nego upravo Europsko vijeće. Točnije, tako izgleda formalna procedura; u stvarnosti i tu Družba Bilderberg ima štošta za reći.

Dana 12. studenog 2009. članovi Družbe Bilderberg, jednog od najmoćnijih klubova na svijetu, našli su se na večeri iza zatvorenih vrata zamka Hertoginnedal Castle u okolici Bruxellesa te odlučili o imenovanju belgijskog premijera Hermana Van Rompuya za prvog Predsjednika Europskog vijeća. Upravo u zamku Hertoginnedal koji je u vlasništvu belgijske kraljevske obitelji, a u prošlosti je bio i religiozno sjedište žena, 1956. godine su održani prvi razgovori o stvaranju Europske ekonomske zajednice (EEZ) i Euratom-a (The European Atomic Energy Community), zametcima Europske unije. Tjedan dana kasnije Rompuya Europsko vijeće imenuje predsjednikom Europskog vijeća. Tako je čak i to propisano imenovanje (premda je nedemokratski propisano) bilo samo formalnost. 

Ali, takva „imenovanja“ od strane Družbe Bilderberg posve su uobičajena u europskim političkim elitama. Na sesijama Družbe „izabrani“ su i Margaret Thatcher, i Angela Dorothea Merkel, i Jose Manuel Barroso... Razlika je samo u tome Družba danas više ni ne krije što radi. 

Krajnjim ciljem Družbe Bilderberg smatra se provedba “revolucije bez krvi”. Tu je „revoluciju“ zamislila vladajuća elita, a usmjerena je ka stvaranju tehnokratske vlade općesvjetske korporacije-države, u kojoj će unutarnja i vanjska politika biti podčinjene međunarodnoj ekonomiji. Čitava europska birokracija svesrdno radi u nadi ostvarenja tog cilja. 

Pod pojmom “zahtjeva za uništenjem” koji se nalazi u dokumentima Družbe razumijeva se „uništenje svjetske ekonomije kojim se može uništiti potražnja“. Zanimljiv koncept. Naravno, to ne znači da će Rockefelleri, Rotschildi i ekipa ostati gladni. To se odnosi na ljude koji će ostati bez domova, novca, vlasništva i investicija (tj. odnosi se na nas) i naziva se „transformacijom bogatstva“. Riječ je o prijenosu bogatstva u ruke najmoćnijih ljudi. Novac ne može jednostavno ispariti u zrak, nego samo promijeni strane. 

Dakako da se tako važan cilj ne može prepustiti na milost i nemilost „neupućenim“ građanima i učiniti ga ovisnim o nekim instrumentima kao što su slobodni izbori, transparentna zakonodavna procedura i ostale demokratske tričarije. Europska unija ulazi u postdemokratsku eru. Europska demokracijo, počivala u miru.




6. — Europska unija, ma koliko to unionisti pokušavali negirati, uspješno proždire nacionalne suverenitete 

Europska je unija vrlo uspješna u potkopavanju nacionalnih država. Niti jednoj diktatorskoj federaciji ne odgovaraju jake i samostalne nacionalne države u njezinom sastavu. U svojoj dosljednoj borbi protiv samostalnosti europskih zemalja Unija se naročito koristi (a) metodom razmještanja resursa i (b) politikom regionalizma.  

sasava @ 15:36 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
Flesh


 
Index.hr
Nema zapisa.